uspdr-delta.hr

U 40. godini svoga života u logoru sam proveo ?etiri mjeseca. Me?utim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnoš?u i strahom. 120 dana se ?inilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i no?i živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizi?ki udarani i mu?eni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mu?enja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom no?u, prozivaju?i me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, izme?u ostaloga, i tri rebra.

Siguran sam da nijedan ?ovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomo?i drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomo?i! Meni osobno Bog je poslao pomo? i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – ?udesa je ?inila. Osobno sam doživljavao više puta ?udesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca.

Sveti O?e!

Pred Vama ponizno priznajem da sam jednom poželio da smrt u?ini kraj mojim mukama. Prijetili su mi da ?e me guliti, nokte mi ?upati i rane soliti... Kod privo?enja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da ?e me ionako ubiti. Stražarev odgovor je otprilike glasio: „E, ne?eš ti tek tako umrijeti! Mi ?emo za tebe dobiti 150 naših“. Njegove rije?i vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ?u preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do konca života svim ljudima mogu svjedo?iti o strahotama rata.

Sveti O?e!

Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mu?iteljima. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me u?ili moji roditelji, sve?enici i sestre, u?itelji i odgojitelji; praštanje otvara prostor za dolazak Božjeg kraljevstva u ?ovjekovo srce i samo tako možemo u drugom ?ovjeku prepoznati brata i sestru.

Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata!

Sveti O?e, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim!

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

Želimo naglasiti da je osobno fra Jozo Puškari? u mjesecu lipnju 2014.godine uru?io našoj udruzi "Delta-Županja"za vrijeme katastrofalnih poplava pismo zahvale jer nismo zaboravili narod koji je to u vrijeme boravio na prostoru župe Donja Tramošnica(BiH) gdje smo u više navrata dostavili humanitarnu pomo? stanovništvu Posavine.Izuzetno smo ponosni na tog skromnog sve?enika.

UVSPDR"Delta-Županja"