Baner

Posjeta do sada

Posjete Sadržajima : 709845

Pretraži stranice

Na stranici

Trenutno aktivnih Gostiju: 18 

Donatori udruge

"jET-SET" VRBANJA
OPĆINA CERNA
GRAD ŽUPANJA


Udruga veterana specijalne policije Domovinskog rata „DELTA“ Županja (u daljnjem tekstu UVSPDR „DELTA“ Županja ) 32 270 Županja, Bana Josipa Jelačića 4.

Poslovni račun broj:IBAN:HR29 2500 0091 1021 3827 3 ADDIKO-Bank d.d.Podružnica Županja, Veliki Kraj 64

OIB:14035999483
MB(DZS):01816721


Osnivačka skupština UVSPDR „DELTA“ bila je 09. ožujka 2004. godine. UVSPDR DELTA Županja upisana je 17. ožujka 2004. godine u Registar udruga Republike Hrvatske pod registarskim brojem udruge 16000898 pri Uredu državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Službi za opću upravu (KLASA:UO/I-230-02/04-01/73, URBROJ:2196-05-02-04-02, Vukovar, 17. ožujak 2004. godine).




USPDR-DELTA.HR > Vijesti > Aktivnosti Udruge > Dokumenti o planu i provođenju evakuacije Srba iz "Krajine"1995.godine

Dokumenti o planu i provođenju evakuacije Srba iz "Krajine"1995.godine

 

Kao predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice (i kao ministar bez lisnice) bio sam duboko uronjen u događanja Domovinskoga rata i tijesno povezan sa sudbinom prognanika i izbjeglica. Izbliza sam motrio, proživljavao i nosio prognaničku i izbjegličku krizu našega naroda. Osobno sam se susretao s prognanicima na crti razgraničenja između slobodnih područja Republike Hrvatske i okupiranih područja s kojih su pripadnici srpske paravojske predavali brojne prognanike lišene svega što su ovdje na zemlji posjedovali, često lišeni i svojih najbližih, oca, majke, brata ili sestre i samoga svog ljudskog dostojanstva… Ostavljeni na crti razgraničenja bez mogućnosti povratka u svoj dom u kojemu su morali ostaviti sve što su stekli, pa i svoje fotografije, svoje osobne uspomene, baš sve, do u sitnice sve. K meni su dolazili goloruki ili tek s plastičnom vrećicom u ruci ili na brzinu smotanim zavežljajem u koji su mogli staviti koju sitnicu hrane i osobne higijene. Htio sam oživjeti uspomene na te mjesece i godine, na te ne tako davne događaje koji su dio križnoga puta hrvatskog naroda. Htio sam podsjetiti naše suvremenike na sve što smo mi proživjeli, na sve što smo učinili u prilog bližnjega kog nam je ljubiti kao samoga sebe, kako nas Bog u židovskoj Bibliji, a Isus iz Nazareta u Novom zavjetu opominje i uči.

U kontekstu gorkoga iskustva onih koji su krvavo progonstvo naših ljudi motrili izdaleka ili su ga motrili kao nešto što se njih ne tiče pa su ga olako iskrivljavali, žrtvu poistovjećivali s progoniteljem, osloboditelje proglasili ugnjetačima, pa ih onda izveli pred sud i osudili za nešto što nisu učinili i za što nisu krivi. Posegnuo sam za dokumentima koji nam osvjetljuju događaje Domovinskoga rata da bi se moglo iz današnje točke gledišta shvatiti i upoznati te događaje, osobito događaj »evakuacije srpskog naroda s hrvatskih povijesnih područja« s kojih ih nitko od nas nije tjerao. Naprotiv, pozivali smo ih da ostanu, da se oni koji su krenuli vrate i da mirno žive i rade s nama, građanima Republike Hrvatske.

Djelo sam nazvao »Sve moje izbjeglice«. U tom izričaju obuhvaćeni su svi koji su morali bježati sa svojih povijesnih područja, iz svojih domova, ili su bili silom protjerani. Obuhvaćeni su i svi hrvatski prognanici koji su bili silom istjerani iz svojih domova, sve one naše hrvatske izbjeglice koje su morale bježati u inozemstvo da spase glavu i svi oni koji su »nahuškani« sa strane svojega srpskog političkog vodstva, organizirano evakuirani, bili usmjereni prema Srbiji. I oni su svi bili moje izbjeglice. Mnogima sam od njih poslije njihova bijega u Jugoslaviju omogućio povratak u Hrvatsku izdajući im tzv. izbjegličku ulaznu vizu. Jednome sam predstavniku srpskih izbjeglica iz Pakraca (gospodinu Veljku Džakuli) dao kumulative dozvolu za povratak pedeset Srba, svih imenom i prezimenom popisanih na jednom popisu. Još mi se danas mnoge nekadašnje izbjeglice, susrećući me u gradu, zahvaljuju riječima »Vi ste me, profesore, spasili kad sam morao ostaviti svoj dom i krenuti u Beograd pa potom u Vojvodinu! Zahvaljujući vama danas sam u Hrvatskoj!« Moj je odgovor obično bio: »Učinio sam ono što mi je bila dužnost koja je proizlazila iz mojeg kršćanskog odgoja i iz mojeg uvjerenja prema kojemu svatko ima pravo na povratak u svoj dom i na siguran i miran život u svome domu, u svome selu ili u svome gradu!«

Ova knjiga u vašim rukama ima četiri dijela. U prvom dijelu opisujem prognaničku i izbjegličku krizu, njezin nastanak, razvoj i posljedice. Posebno opisujem djelovanje Ureda Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice, kojemu sam u doba Domovinskoga rata bio na čelu. Izvještaje koje u svezi s tom krizom donosim i objavljujem imam iz Ureda za prognanike i izbjeglice te s Interneta.

U drugom dijelu donosim dokumente o planu i provođenju evakuacije Srba iz „Krajine“. Uvid u te dokumente i fotokopiranje omogućio mi je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata kojemu ovom prilikom od srca zahvaljujem. Koristio sam i knjige koje su objavili srpski autori poslije Domovinskoga rata u Beogradu (ili drugdje) kao i nepravomoćnu presudu Međunarodnoga suda u Den Haagu generalima Gotovini i Markaču. Karte u knjizi omogućila mi je GDi Gisdata d.o.o. kojoj ovom prilikom također zahvaljujem. Sve je to navedeno u bilješkama kojima obiluje ovo djelo, obiluje upravo zbog toga da svatko tko želi navedene dokumente provjeravati može to učiniti. Iščitavajući dokumente, sine ira et studio, svatko će moći zaključiti da se evakuacija dogodila točno prema planu koga su vođe srpskoga naroda stvorili još prije „Oluje“ i dobro ga uvježbali. Utvrdit ćemo u ovom dijelu da je sustav Civilne zaštite, na svim njezinim razinama, bio vrlo učinkovit. Civilna zaštita bila je u nadležnosti Srpske vojske Krajine (SVK) od koje je dobivala sve potrebne i pravovremene informacije i zadatke. Načelnik Republičkoga štaba civilne zaštite, Babić, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene.

Treći dio svjedoči o evakuaciji srpskoga pučanstva s njihovih naselja a u skladu s općinskim planovima. Iz navedenih dokumenata vidi se da je u krajinskoj vojsci bilo opće „rasulo“ već prije početka „Oluje“. Stanje u postrojbama SVK-a, prema izvješću pomoćnika zapovjednika Glavnoga Štaba SVK-a za sigurnost, samo dan prije početka operacije „Oluja“, na najnižoj je mogućoj razini (»prekomjerno konzumiranje alkohola odkud sve češće ranjavanja, ubistva, verbalni i fizički obračuni, podsticanje na opstrukciju, zapovijedanje u alkoholiziranom stanju, ozbiljno narušavanje bojne gotovosti«). Započinjanje operacije „Oluja“, 4. kolovoza u 05,00 sati ujutro, neizbježno je imalo za katastrofalnu posljedicu napuštanje borbenoga položaja i organizirani bijeg po unaprijed planiranim pravcima, jer pomoć koja im je ranije bila od Srbije obećana nije stigla. Vojnici su napustili bojne redove i zajedno sa stanovništvom krenuli prema Bosni i Hercegovini i potom u Srbiju.

Četvrti dio donosi činjenice i dokumente koji potvrđuju nadležnost vlasti Republike Srpske Krajine (RSK), osobito Civilne zaštite kao sastavnoga dijela Ministarstva odbrane RSK, i vojske SVK-a, ne samo u planiranju i pripremama za sklanjanje i evakuaciju, već i u provođenju same evakuacije. To ću učiniti zasebno za svaku općinu na koju se nepravomoćna presuda Sudskoga vijeća odnosi, na Benkovac, Gračac, Obrovac i na Knin.

Ova je knjiga prva u nizu knjiga koje će u dogledno vrijeme biti objavljene, a koje će obrađivati teme započete u ovoj knjizi.

Zahvaljujem svima koji su mi u ovom radu pomogli, osobito gospođi Gordani Rukavini i gospodinu Željku Bašiću koji sami znaju koliko su mi pomogli. Bez njihove pomoći, osobito bez njihova savjeta, ovo djelo ne bi bilo ostvareno. A smatram da će ovo djelo uvelike razjasniti razloge evakuacije srpskoga naroda i njihova odlaska u Srbiju te pokazati da oni koji su optuženi za taj egzodus Srba za nj uopće nisu krivi. Za egzodus Srba iz Hrvatske krive su same srpske vođe koje su stvarale odmetničku „Krajinu“ i okrvavile ruke nad hrvatskim stanovništvom tjerajući ga s tih područja koja su na brzinu, potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) okupirali…. (PREDGOVOR)

Već smo u poglavlju II. utvrdili da je sustav Civilne zaštite, na svim njezinim razinama, bio vrlo učinkovit. Kako je u nadležnosti SVK-a, Civilna je zaštita od vojske dobivala sve potrebne i pravovremene informacije i zadatke. Babić, načelnik Republičkoga štaba Civilne zaštite, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene. Ljude koji su odlučili ostati kod kuće, Civilna je zaštita također uputila i pripremila im potrebna sredstva za sklanjanje u blizini vlastitih kuća.

Početkom operacije „Oluja“ započela je evakuacija ljudi prema „Planovima evakuacije“. Dio stanovništva bio je u pokretu, na putu prema mjestu razmještaja. S obzirom na to da su postojale inačice pravaca kretanja, stanovništvo se kretalo planiranim pravcima odabirući put koji su u tom trenutku smatrali najsigurnijim. Ljudi su sa sobom ponijeli samo osnovne stvari. Dio stanovništva odlučio je ostati i skloniti se u svojim kućama. Sudsko je vijeće prihvatilo »da iako su postojali planovi evakuacije za pojedine općine, razmjer u kojem su oni bili provedeni u vezi s operacijom Oluja je varirao (…)« i potom pogrješno zaključilo: »(…) uzimajući u obzir kako i kada su ljudi napuštali svoje domove, svako djelovanje od strane općinskih vlasti imalo je slab ili nikakav utjecaj na njihovo ponašanje (…)«.

Tijekom 4. kolovoza, zbog kretanja stanovništva prema mjestima razmještaja (do predviđenih mjesta koja nisu bila ugrožena) prema „Planovima evakuacije“ počele su se stvarati kolone. Naime, ljudi su iz svojih mjesta stanovanja odlazili sporednim cestama ili alternativnim pravcima i dolazili do glavnih cesta i raskršća gdje su se neizbježno počele stvarati kolone u pravcu manje ugroženih mjesta. Ljudi su se željeli skloniti na sigurno dok ne prođu borbena djelovanja i potom se vratiti kući.

Kada je Martić donio „Odluku o evakuaciji“, svi koji su sudjelovali u provedbi evakuacije bili su odmah upoznati s njom, načelnici štabova Civilne zaštite, zapovjednici postrojbi SVK-a i međunarodna zajednica. S obzirom na to da je već bilo u tijeku kretanje stanovništva u kolonama prema manje ugroženim mjestima, djelatnicima Civilne zaštite i vojske SVK-a bilo je puno lakše preusmjeriti kolone na pravce kretanja koji su navedeni u Martićevoj Odluci. Dokumenti potvrđuju da su ti ljudi na putu u kolonama bili usmjeravani da se nastave kretati u smjeru Otrića, Srba, Donjega Lapca i dalje u BiH. Informacija o krajnjem odredištu evakuacije prenosila se usmenim putem među ljudima.

Ljude koji su odlučili ostati u svojim kućama obilazili su djelatnici Civilne zaštite, lokalnih vlasti i vojske SVK-a. Oni su ljudima govorili da „bježe“ prema Srbu jer dolaze „ustaše“ izazivajući na taj način paniku i strah kod ljudi. Ti su ljudi nakon takvih upozorenja također odlučili otići. Posljedično, ljudi su se međusobno poticali da odu od svojih kuća. I u ovom se slučaju informacija o krajnjem odredištu evakuacije prenosila usmenim putem među ljudima.

U oba gore navedena slučaja evakuacije, ljudima je bilo rečeno da se ide u Srb, privremeno, stoga su oni ponijeli samo osnovne stvari. Djelatnici Civilne zaštite i vojske SVK-a tada su znali da je konačno odredište evakuacije u BiH, ali to nisu rekli ljudima.

Sudsko je vijeće utvrdilo da je rukovodstvo RSK-a i SVK-a bilo dobro upoznato s time da su ljudi u pokretu, ali slijedom navedenoga, pogrješno je zaključilo da »nema naznaka, ili ih je malo, da su njihove odluke da to učine inicirane od strane vlasti RSK-a ili SVK-a«.

Sudsko je vijeće pogrješno zaključilo da »dokazi ne ukazuju da je samo kretanje ljudi organizirano na bilo koji način, na primjer da je RSK osigurala pomoć ili sigurnost ljudima koji odlaze«. Civilna je zaštita u pripremnim fazama osigurala sve što je potrebno ljudima za evakuaciju i usmeno usmjeravala ljude u njihovom kretanju. Jedini problem koji Civilna zaštita nije mogla riješiti, bila je kronična nestašica goriva. Međutim, vojnici Srpske vojske Krajine, povlačeći se zajedno s ljudima u koloni, dijelili su im gorivo i hranu (suhi obrok i dr).

Po dolasku u Srb, kolone ljudi i vojske nisu se zaustavile, nego su produljile prema BiH. Po prelasku državne granice, kolone su se nastavile kretati prema Banja Luci. Republika Srpska svima je koji su prešli granicu i ušli na područje BiH pružila materijalnu podršku. U Banja Luci ljudima je bio osiguran smještaj i hrana u organiziranim prihvatnim centrima. Osnovan je Ured za izbjeglice iz RSK-a čiji su predstavnici poticali ljude da ne ostanu i upućivali ih da odu u Srbiju. Ljudima nije rečeno da će biti poslani na Kosovo.

Slijedom gore navedenih činjenica, zaključujemo da rukovodstvo RSK-a i SVK-a nije imalo namjeru evakuirati stanovništvo iz najugroženijih područja u najmanje ugrožena područja, područje Srba i Lapca (jer to ova područja nisu bila), već je Martićeva Odluka imala za cilj iseljenje svog stanovništva s područja RSK-a, na duže razdoblje.

Ovaj čin iseljavanja ljudi nije bio uzrokovan neselektivnim granatiranjem, već je čin bio uvjetovan političkim režimom rukovodstva RSK-a i SVK-a i zahvaljujući njezinoj sustavno provođenoj propagandi zastrašivanja („nemogućnost suživota s Hrvatima“) stanovništva RSK-a. Odluka o iseljavanju ljudi bila je dogovorena i prije početka operacije „Oluja“. Nepružanje očekivane vojne pomoći od strane Srbije i Vojske republike Srpske, samo je uzrokovalo ishodovanje dogovorenoga iseljenja cjelokupnoga stanovništva Republike Srpske Krajine izvan njezinih granica.

Utemeljenost ovoga zaključka nalazimo i u činjenici da je vojska SVK,-a zajedno sa stanovništvom, prešla državnu granicu i ušla na područje BiH. Iako nije utvrđeno tko je i kada izdao zapovijed za povlačenje postrojbi SVK-a u BiH, razvidno je da je rukovodstvo SVK-a unaprijed isplaniralo povlačenje svojih postrojbi, vojne opreme i mehanizacije preko državne granice i dogovorilo predaju istog s Vojskom Republike Srpske. U skladu s dogovorom, Srpska je vojska Krajine to i učinila odmah po dolasku u BiH.

Evakuacija stanovništva Republike Srpske Krajine upravo se odvila prema posljednjoj točki strategije rukovodstva RSK-a i SVK-a. Prema njihovom planu, svo stanovništvo (ljudi i vojska SVK-a) otišlo je u Srb, gdje se stvorilo „usko grlo“ i prelazak kolona preko državne granice bila je neizbježna posljedica ove Odluke rukovodstva RSK-a i SVK-a. Zbog velikoga broja ljudi koji se u tim trenucima našao u tako malom mjestu, stvoren je visok stupanj panike i straha kod ljudi. Na ovaj način, ljudima je oduzeta svaka mogućnost da mogu odlučiti što žele učiniti jer im do tada nije bilo rečeno da se napušta područje RSK-a i da se ide u BiH. Stavilo ih se pred gotovo čin – produžili su se kretati prema BiH.

Na temelju gore navedenoga, Sudsko vijeće nalazi da su između 4. i 7. kolovoza 1995. godine kolone ljudi putovale kroz Općinu Donji Lapac i prešle granicu prema Bosni i Hercegovini. Sudsko vijeće također nalazi da je »otprilike 50 000-70 000 osoba putovalo u tim kolonama kroz Općinu Donji Lapac do Bosne i Hercegovine«.

Po dolasku u BiH, unatoč spomenutoj podršci RS-a, ljudima nije bilo omogućeno da ostanu privremeno, nekoliko dana, i kada se situacija smiri, da se vrate svojim kućama. Naprotiv, ljudi su morali napustiti i područje Republike Srpske i otići u Srbiju. Vrlo mali broj ljudi ostao je na području Republike Srpske.

Postrojbe su se SVK-a po predaji naoružanja i vojne opreme VRS-u raspale. Vojnici su se pridružili svojim obiteljima i otišli u Srbiju. SVK se raspustila.

»Preseljenje ljudi provedeno prema dogovoru političkih ili vojnih vođa, ili pod pokroviteljstvom ICRC-a ili neke druge neutralne organizacije ne mora nužno značiti da je ono dobrovoljno. (…) Prisilno preseljenje znači da se ljudi preseljavaju protiv njihove volje ili da nemaju drugog izbora. (…) Počinitelj deportacije ili prisilnog premještanja mora imati namjeru da prisilno premjesti ljude, međutim, namjera ne mora biti da ih preseli na trajnoj bazi.« Učinjeno. Svjedoci su izjavili da su prije znali da će se morati iseliti i napustiti svoje domove i svoju imovinu na duže razdoblje, ne bi otišli.

Pozornim i objektivnim iščitavanjem svih donesenih dokumenata u ovoj knjizi jasno se može zaključiti da su generali Gotovina i Markač nevini u odnosu na tzv. prisilno premještanje i deportiranje Srba s hrvatskih područja koja su okupiranima držale srpske vojne i paravojne snage od 1991.-1995. godine. Sud nije uzeo u obzir činjenice koje su iz ovih dokumenata razvidne, a tiču se evakuacije srpskoga stanovništva s oslobođenih područja. Nisu Gotovina i Markač krivi za odlazak Srba iz RH, niti je krivo ikakvo neselektivno granatiranje Knina ili Benkovca ili nekih drugih gradova, nego sami Srbi koji su politički bili odgovorni za stanovništvo na tim područjima u vremenu od 1991.-1995. godine. Oni su, prvo, nad svojim narodom sustavno provodili „propagandu zastrašivanja protiv Hrvata“ i „nemogućnosti suživota sa Hrvatima“, nudeći im tezu da je nemoguće živjeti pod vladavinom hrvatskih vlasti i, drugo, sami su na vrijeme organizirali i uspješno proveli evakuaciju vlastitoga (srpskog) stanovništva po fazama (faza I. i faza II.) da ne bi kojim slučajem ostali pod vlasti RH. Njima je bio cilj stvoriti srpsku državu na okupiranom hrvatskom području i onda to područje pripojiti Republici Srbiji te tako stvoriti Veliku Srbiju. Nju je memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) želio ostvariti krvavim ratom protiv RH, paljenjem hrvatskih sela i kuća i izgonom svih Hrvata s njihovih vjekovnih područja.

Ova organizirana i provedena evakuacija srpskoga stanovništva govori o tome da Srbi nisu kadri živjeti s drugim narodom i pod vlasti drugoga naroda, nego samo pod svojom apsolutnom vlasti. Već smo spomenuli evakuaciju srpskoga stanovništva poznatu pod nazivom „Sigurni prolaz“ provedenu u srpnju 1995., dakle dva mjeseca nakon operacije „Bljesak“. Iz ovih dvaju slučajeva, kao i iz još nekih (odlazak srpskoga stanovništva iz Iliđe nakon potpisivanja „Daytonskog sporazuma“, odlazak srpskoga stanovništva iz Podunavlja nakon počinjanja procesa mirne reintegracije i drugi), možemo zaključiti da je srpsko stanovništvo uvijek u velikoj većini napuštalo područje koje nije nadzirala njihova vojska, tj. nije bilo pod apsolutnom vlasti srpskoga naroda.

U novije vrijeme to jasno pokazuju i dokazuju srpski političari, uključujući predsjednika Borisa Tadića koji nikako da prizna neovisnost Kosova kao samostalne države, a koju su mnoge države svijeta priznale neovisnom. »Nikad Srbija neće priznati neovisnost Kosova i Metohije od Srbije!«, ponavlja Tadić svako malo. Srbi uporno niječu neovisnost Kosova jer ne žele živjeti nigdje pod vlasti nekoga drugog naroda nego samo srpskoga. Sedmoga siječnja 2012. godine, prilikom posjete Kosovu i manastiru u Visokim Dečanima, predsjednik je Tadić ponovio svoj stav dodavši da »(…) se Srbija ne odriče Rezolucije 1277 te da je ukidanje srpskih (paralelnih) institucija na Kosovu nemoguće jer bi to dovelo do iseljavanja kosovskih Srba (…)«.Oni će u tu svrhu radije u cjelosti otići s Kosova, kako se prijete, nego složno s Kosovarima graditi Kosovo kao svoju domovinu. Isto to potvrđuje i stvaranje Republike Srpske na državnom području BiH. Oni su stvorili tu tvorevinu tako da su izgnali svo hrvatsko i bošnjačko stanovništvo s toga područja desno uz rijeku Savu i zapadno uz rijeku Drinu. Ta je republika stvorena ubojstvima, pljačkama i paležima nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom. Svjetska javnost mirno gleda kako ta Karadžićeva i Dodikova tvorevina i dalje unosi strah i nestabilnost kod nesrpskoga stanovništva koje živi na području BiH, i prijeti svijetu novim sukobom.

I na kraju želio bih spomenuti da sam od 19. do 22. svibnja 2008. svjedočio na Međunarodnom sudu u Den Haagu kao svjedok obrane bivšeg premijera Herceg Bosne Jadranka Prlića. Moje svjedočenje bilo je potkrijepljeno dokumentima i dokazima. Bez toga, uvjeren sam da svjedočenje o nekim događajima i ljudima izvan vremenskog i prostornog konteksta rezultiralo bi ne samo različitim iskustvom, već i pogrješnim zaključcima o tom vremenu ili tim ljudima, posebice kada imamo na umu učinak koji ima protok vremena na sjećanje ljudi koji o tome govore. Pred Sudom sam se služio dokumentima i dokazima i uvjerio se kako je časni Sud cijenio takav pristup svjedočenju. Zato imam vrlo visoko mišljenje o Sudu i njegovu načinu rada. Vjerujem da će časni Sud donijeti na kraju pravednu pravomoćnu presudu prema biblijskoj preporuci »tada dobro istraži, raspitaj se i temeljito izvidi« (Pnz 13,15), koja će se moći održati pred sudom povijesti, istine i objektivnosti. (ZAKLJUČAK)

P.S. Ovo su predgovor i zaključak iz upravo objavljene knjige Adalberta Rebića “Sve moje izbjeglice” u izdanju zagrebačkog Novelti Milleniuma.

OBAVIJESTI IZ UDRUGE

14.rujna 28,obljetnica SJP Delta Županja.

PORTAL HRT-a POSVEĆEN DOMOVINSKOM RATU
LINK:daniponosa.hrt.hr


Frontpage Slideshow | Copyright © 2006-2010 JoomlaWorks, a business unit of Nuevvo Webware Ltd.

20.Obljetnica SJP "Delta"