uspdr-delta.hr

Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskog rata, posebno jer je od  51 optuženog za masakr u Borovu Selu, Vojni sud u Osijeku 1993. godine osudio samo desetoricu, no zatvorske kazne ni oni nisu odslužili.

Svi su 1996. godine amnestirani, a protiv ostalih 41 okrivljenog, Zakonom o op?em oprostu postupak je obustavljen.

Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosu?u dostupan je bio samo Milan Marinkovi?, koji je 2014. godine pravomo?no osu?en na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu ve? odslužio. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s 3 i pol snižena na 3 godine, uzeta je u obzir ?injenica da je Marinkovi? siromašan i ima staru i bolesnu majku.

Pa ipak, dvadeset i devet godina kasnije, ovo nije pri?a o neprocesuiranom zlo?inu, niti analiza uzroka i posljedica strašnog masakra nad dvanaest redarstvenika u Borovu selu 1991.

Ovo je, s dvadeset i devet godina zakašnjenja odgovor na pitanje tko su mladi?i mu?ki ubijeni u zlo?inu nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Nakon kojega život u 12 obitelji više nikada nije bio isti. Jer se njihov život i vrijeme po?elo dijeliti na "prije i poslije"  Borova sela, baš kao i novija hrvatska povijest. Danas, ako u bespu?e interneta upišemo njihova imena, najviše što ?emo saznati o njima je njihovo ime i prezime, ime njihova oca i godina ro?enja. Zaslužili su puno više.

Bili su iz Nuštra…

Stipan Bošnjak

Stipan Bošnjak rodio se 26. lipnja 1955. godine u Pologu, Mostar u Bosni i Hercegovini, kao drugi od petero djece Janje ro?. Ramljak i Joze Bošnjaka. Ve? sljede?e godine obitelj se seli u Nuštar, pa Stipan u Nuštru završava osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Vinkovcima. Posao policajca odvodi ga na Vis gdje upoznaje budu?u suprugu koja je tamo tako?er radila, Zoru Matas, s kojom se vjen?ao 1978. godine. Sljede?e godine ra?a im se k?erka Sani, a mlada obitelj se, budu?i da je u me?uvremenu, uz posao, Stipan izvanredno završio upravno-pravni studij u Splitu, seli u Vinkovce gdje Zora Bošnjak 1982. godine ra?a i drugo dijete, sina Slavena. Prijatelji i poznanici Stipana ?e odreda opisati kao osobu ?iji se autoritet vrlo poštovao, radoholi?ara, kao i strastvenog lovca, ?lana lova?kog društva "Sokol" iz Nuštra.

U Vinkovcima Stipan prvo radi kao inspektor da bi 1990. godine postao na?elnik Odjela za operativne poslove. Budu?i da su privremeno stanovali u stanu u Borovu naselju,  nakon doga?anja  na  Plitvicama poznatih kao "Krvavi Uskrs",  Zora Bošnjak uporno od supruga zahtijeva da se zbog sigurnosti djece obitelj vrati u Nuštar gdje su zapo?eli s gradnjom ku?e, iako su u Nuštru imali izgra?ene tek pomo?ne prostorije, potpuno nenamještene, pa naposljetku, 8. travnja tamo i preseljavaju.

Prisje?aju?i se kada je supruga vidjela posljednji put, Zora Bošnjak ?e re?i kako je to bilo 2. svibnja 1991. godine, nešto prije osam sati ujutro, kada je polazio na posao u Vinkovce: "Rekao je kako ?e, ukoliko bude išao za Vukovar, svratiti ku?i, ali to nije napravio. Prije negoli je izašao, dva-tri puta se okrenuo i rekao da brinem o djeci. Nikada to nije radio, danas kada razmišljam o tome, pitam se je li nešto predosje?ao".

Taj dan, oko 13 sati, dok je ?ekala autobus kojim ?e se iz Nuštra odvesti na posao u Vinkovce, Zora Bošnjak zamijetit ?e kolonu policijskih vozila koja su jurila u smjeru Vukovara.

Prisjetit ?e se i kako joj se tijekom prvih sati radnog vremena u?inilo  neobi?no ponašanje nekih radnih kolega koje je susretala: "Šefi?in muž je ulazio, izlazio, ?inilo mi se kao da me ?udno gledaju, ali nitko mi ništa nije govorio".

U 17 sati supruga Stipana Bošnjaka upalit ?e radio žele?i poslušati vijesti i tada je, putem radija, saznala kako je njen muž ubijen u teroristi?kom napadu u Borovu selu. Na odlasku ku?i susrela je policajce koji su je poznavali i zaplakali kada su je vidjeli, pa joj je postalo jasno da je ono što je na radiju ?ula, bilo istina.

Ukop Stipana Bošnjaka bio je 4. svibnja 1991. godine na seoskom groblju u Nuštru. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Stipan Bošnjak imao je trideset i pet godina. 2001. godine Zora Bošnjak, nakon reorganizacije radnih mjesta u MUP-u, kao višak, dobila je otkaz u vinkova?koj policiji.

Zdenko Perica

Zdenko Perica ro?en je 19. rujna 1965. godine u Vinkovcima kao drugo dijete Jele ro?. Baturina i Luke Perice. Osnovnu školu poha?ao je u Nuštru, a srednju tehni?ku u Vinkovcima, smjer elektroinstalater. Kao posebnu Zdenkovu ljubav majka ?e istaknuti vatrogastvo, te kako je ve? od srednje škole bio pripadnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Zdenka Perice s posebnim rije?ima hvale sje?aju se brojni prijatelji iz mladosti, kako oni iz škole ili sela, tako i prijatelji s kojima je radio. Zapovjednik njegovog voda Ivica Andabak, tako?er Nuštarac, ispri?at ?e se kako su Zdenkovim "fi?om" odlazili i vra?ali se s posla, te kako je bio pouzdan i sjajan redarstvenik.  U sje?anje mu se s posebnom tugom ucrtao doga?aj netom prije odlaska u Borovo selo:

"U Vukovaru je bio moj vod s dvadeset i dva ?ovjeka. U Borovo selo je trebalo i?i njih dvadeset, a dvojica ostati na straži. Jedan od dvojice koji su bili na straži bio je i Zdenko Perica. Dok smo se postrojavali i dok sam izdavao zapovjedi, stalno mi je prilazio i molio da i on ide. Nekoliko puta sam mu rekao da se vrati na svoje stražarsko mjesto. Zdenko je bio uporan, molio me je svakako – po nadimku, po prezimenu, zapovjedni?e – 'Molim te, povedi me!', a ja sam ga odbijao. Onda mi je u jednom trenutku rekao – 'Ako ne idem u Borovo selo, ja se ne?u vratiti u Nuštar!'. Primijetio sam kako u stroju jedan od momaka nije siguran i tu sam se pokolebao, njemu sam rekao da ide na stražu, a Perici da se postroji, da ide s nama. ?esto mi je, kada o tome razmišljam teško zbog toga, pitao sam se što bi bilo da nisam donio takvu odluku".

Zdenkova majka Jela ispri?at ?e kako su za pogibiju policajaca ?uli na radiju, ali ne i za Zdenkovu. ?uli su za Stipana Bošnjaka, pa je otac Luka pohrlio Bošnjakovima s kojima su Perice u kumstvu, kako bi se našao "pri ruci". Kada se vratio ku?i, oko deset sati uve?er, saznao je da je u Borovu selu ubijen i njegov sin.

Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Zdenko Perica imao je samo dvadeset i pet godina.

Stipan Bošnjak i Zdenko Perica sahranjeni su 4. svibnja 1991. godine u Nuštru, u zajedni?ku  grobnicu koja im je ustupljena. Nakon što su im napravljene zasebne grobnice, njihovi posmrtni ostaci razdvojeni su, no na nuštarskom groblju i dalje po?ivaju jedan pored drugoga.

'U glavi imam svaku sliku iz našeg albuma'

Mladen Šari?

Mladen Šari? ro?en je 17. lipnja 1965. u Novim Jankovcima, kao drugi od ?etvero djece Zore ro?. Prahovi? i Drage Šari?a, od kojih su dvoje umrli kao mali. U Novim Jankovcima Mladen je poha?ao osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Tehni?koj školi u Vinkovcima, smjer strojobravar. Odmah nakon srednje škole zaposlio se u "Dalekovodu", a oni koji su ga poznavali opisat ?e ga kao skromnog mladi?a koji je volio šalu i društvo, ali je bio i neobi?no vrijedan te je puno radio oko ku?e i zemlje. Mladen Šari? vjen?ao se 1989. godine sa Sanjom ro?. Karaman koja im 1989. godine ra?a k?er Silviju. Krajem 1990. godine Mladen se odlu?uje prijaviti za posao u policiji, a ve? 15. sije?nja 1991. godine bio je u policiji njegov prvi radni dan.

Sanja Šari? svoga je supruga vidjela posljednji put 28. travnja 1991. i prisjetit ?e se kako ju je dva dana kasnije, 30. travnja uve?er, kada se vra?ala s posla, prolaze?i pored Policijske postaje u Vukovaru, vidjevši upaljena svjetla, obuzela instinktivna želja da u?e u zgradu i pozove Mladena da ide s njom ku?i, ali je znala kako to ne može i ne smije napraviti. Sljede?eg dana, 1. svibnja nazvao ju je kratko rekavši kako i drugi ?ekaju na red da se jave, pa su izmijenili samo nekoliko re?enica. Za Mladenovu smrt obitelj je saznala 3. svibnja, oko 11 sati,  na vijestima.

"Vijesti smo ?uli pokojni svekar i svekrva i ja. Bili smo u šoku, nisam željela povjerovati, a onda sam vidjela kako se u dvorištu skupljaju ljudi koji su tako?er ?uli. Tada sam shvatila kako je to istina. Neke od njegovih posljednje rije?i bile su: 'Idem da mome djetetu bude bolje'. Danas sam ponosna što mogu re?i kako je njegova misija uspjela i što je naša k?i školovana i uporna mlada žena. Ona je njegov najve?i spomenik. Njegovih slika, nažalost nemam, ali u glavi imam svaku sliku iz našeg albuma, samo ih ne mogu nikome pokazati".

Mladen Šari? sahranjen je na groblju u Novim Jankovcima u obiteljskoj grobnici. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, imao je samo dvadeset i pet godina. Mladenova supruga Sanja Šari? 2001. godine, nakon reorganizacije radnih mjesta, dobila je otkaz u policiji.

Antun Grbavac

Antun Grbavac rodio se 3. sije?nja 1961. godine u Nijemcima, uz brata blizanca Tomislava, kao tre?e i ?etvrto dijete Marije ro?. Štubljak i Ante Grbavca. U Nijemcima je poha?ao Osnovnu školu 12. listopad, danas Ivan Kozarac, a srednjoškolsko obrazovanje u  poljoprivrednoj školi  u Vinkovcima prekinuo je da bi sezonski radio u PIK-u, a potom neko vrijeme u Njema?koj. Poznanici ?e ga opisati kao društvenu i snalažljivu osobu. Govore?i o Antunu, starija sestra Kata ?e re?i: "Volio je ljude i razumio ih je. Kako bih vam rekla, ako su pjevali, pjevao je s njima, ako su plakali, plakao je s njima, ako su radili, radio je s njima. Volio je plesati, pa je plesao folklor u KUD-u pri DVD-u u Nijemcima. Odlazio je i u Lipovac kao koreograf u njihovo folklorno društvo. Mogla sam se pouzdati u njega, uvijek mi je govorio: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti'".

26. travnja 1991. obitelj je posljednji put vidjela Antuna. Kata Grbavac ?e ispri?ati:

"Stajao je na vratima sobe i gledao u mene. Pitala sam ga zašto stoji, zašto ne požuri, zakasnit ?e na autobus: 'Idi, zakasnit ?eš? – viknula sam mu. Podigao je ruku i rekao: 'Sestro, Bog'. Više ga nikada nisam vidjela. 1. svibnja je kratko nazvao, majka je s njim pri?ala, rekao je da ne može dugo jer i drugi ?ekaju na red. Tu strašnu no? 2./3. svibnja, roditelji, njegov brat blizanac i ja prosjedili smo sa zebnjom za stolom. Ujutro sam otišla raditi, radila sam kao sprema?ica u ambulanti, kada sam ?ula oca kako jau?e. Istr?ala sam, s njim je bio policajac. Samo sam vrisnula – 'Je'l poginuo Antun?'– a policajac  me je pogledao i rekao – 'Je'. Zajaukala sam, a on me primio za ruku i rekao da po?em ku?i, da sam potrebna mami. Kasnije sam ?ula kako su se ispred naše ku?e zaustavila policijska kola, mama je istr?ala i zaplakala – 'Nije valjda poginuo moj Antun?' U subotu, 4. svibnja, smo ga sahranili u zemlju, 3. rujna smo ga premjestili u grobnicu, a ve? 20. smo morali bježati iz sela. Prije negoli smo otišli, uzela sam Antunov album sa slikama. Kada je otišao u policiju morao se ošišati, a imao je prije toga dugu kosu s repovima. Jedan pramen njegove kose sam, kada ju je odsjekao, zalijepila u taj album. Gdje god sam se selila, nosila sam ga sa sobom, i sada ?esto pla?em nad tim albumom i  pramenom. Otkako je ubijen, nisam skinula crninu. Ne mogu. I danas ?ujem njegove rije?i: 'Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti'“.

Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Antun Grbavac imao je trideset godina.

Bili su iz Otoka…

Luka Crnkovi? rodio se 20. travnja 1970. godine u Otoku, kao ?etvrto od petero djece Ivke ro?ene Miji? i Mate Crnkovi?a. U Otoku je poha?ao tadašnju Osnovnu školu ?uro ?akovi?, danas OŠ Josipa Lovreti?a. Zbog skromnih materijalnih mogu?nosti i komplicirane obiteljske situacije u kojoj si je jedan od njegove starije bra?e oduzeo život, a drugi je zbog teške bolesti bio smješten u zdravstvenu ustanovu, Luka nije nastavio daljnje školovanje žele?i radom privrijediti kako bi pomogao roditeljima, osobito majci kojoj je bio neobi?no privržen. Školski prijatelji, ali  i oni iz mladosti, opisat ?e ga kao pristojnog i skromnog mladi?a, ozbiljnog za svoje godine, koji se nije libio prihvatiti bilo kakvog poštenog posla. Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA, prijavljuje se u policiju, a nakon što je primljen i dalje pomaže obitelji.

U slobodno vrijeme uzgajao je golubove koje je jako volio, gimnasticirao, te rado zaigrao nogomet s prijateljima. Lukina dvije godine mla?a sestra Kata s kojom je, budu?i da su ostala bra?a bila starija, a izme?u njih dvoje je bilo samo dvije godine razlike, bio posebno blizak, ispri?at ?e:

"On nije bio samo moj brat, bio je moj najbolji prijatelj. Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogu?nosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji put sam vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije. Došla sam ku?i i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod ku?e. Kasnije smo sjedili, pri?ali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo ja?e, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu. Prvog svibnja, uve?er, srela sam prijatelja koji je radio s Lukom u policiji, bio je u uniformi i rekao je kako ga je vidio, da nas je pozdravio i da ?e uskoro do?i ku?i. Tre?eg svibnja, oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine boli,  jednako boli i mislim kako nikada ne?e prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega, nego sve te de?ke, ne zaborave. Dva brata Zorana Grši?a iz Otoka koji je poginuo s mojim bratom, danas su moja obitelj, kao da su i oni, uz moga sad jedinog brata Zvonka, tako?er moja bra?a. Kroz glavu mi prolaze pitanja na koje nemam odgovora, ne samo što se tamo dogodilo, nego i takva, da moj Luka nije poginuo, bi li se oženio, bi li danas imao svoju obitelj, svoju djecu? Nedavno sam dobila unuka, moj sin mu je po ujaku dao ime Luka. Kada ga zovnem imenom, imam osje?aj da moj brat živi".

Luka Crnkovi? sahranjen je u Otoku 4. svibnja 1991. godine, u obiteljskoj grobnici u kojoj danas pored njega leže i njegovi roditelji i dva brata, od kojih je srednji brat Marko, koji je zbog bolesti bio smješten u ustanovu u Bosni i Hercegovini tijekom rata, kao i Luka, mu?ki ubijen, te u blizini Banja Luke ekshumiran u masovnoj grobnici. Njegovi posmrtni ostaci su nakon 23 godine identificirani i sahranjeni u rodnom Otoku.

Zoran Graši?

Zoran Graši? ro?en je 28. rujna 1969. godine u Otoku kao najmla?i od ?etiri sina Marije ro?. ?op?i? i Marijana Graši?a. Kao i Luka Crnkovi?, i Zoran je u Otoku poha?ao tadašnju Osnovnu školu ?uro ?akovi?, danas OŠ Josipa Lovreti?a. Njegova velika ljubav bio je nogomet, a po igri na ljetnim turnirima mnogi ga se i sje?aju. Prijatelji se nakon ovoliko godina sje?aju i Zoranove ljubavi prema životinjama, pa tako i njegovoga psa Johnsona kojeg je posebno volio. Re?i ?e kako je bio vrijedan, radio je u šumariji i na ciglani, a iznimno je vješto izra?ivao predmete od drveta, ?ak su i danas sa?uvani tragovi njegovih vrijednih ruku.

Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA Zoran se odlu?io prijaviti za posao u policiji, gdje je nakon kratkog vremena i primljen. Zoranova bra?a prisjetit ?e se njegova razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno kako se njemu ne može ništa dogoditi. Nakon Zoranove pogibije u Borovu selu, Zoranov brat Željko koji je tako?er bio policajac, ispri?at ?e da je, iako je cijelu no? bio dežuran, tek sutradan saznao za Zoranovu smrt. Isti dan kada je sahranjen i Luka Crnkovi?, 4. svibnja 1991. godine, sahranjen je i Zoran Graši?, tako?er na, danas gradskom groblju, u Otoku. Nažalost, prisjetit ?e se svjedoci, ni tužni ispra?aj nije prošao bez incidenta, jer je netko pronio vijest  kako su pobunjeni Srbi ve? prošli Ulicu Andrije Hebranga i prodiru prema centru, što je uznemirilo skup i gotovo prekinulo ukop. Ubrzo se pokazalo kako je u pitanju dezinformacija, a gotovo je nevjerojatna koincidencija da se tako nešto dogodilo i na ukopima ubijenih redarstvenika koji su se u isto vrijeme odvijali u Tovarniku i u  Ivankovu.

'Ne mogu još  ni danas razumjeti  da mi je netko tako ubio brata'

Željko Hrala

Željko Hrala rodio se 27. ožujka 1968. u Retkovcima kao najstariji od troje djece Ane ro?. Rajkovi? i Antuna Hrale. U Retkovcima je poha?ao ?etiri razreda osnovne škole, a preostala ?etiri razreda u osnovnoj školi u Ivankovu, gdje je obitelj preselila. Nakon što je u Vinkovcima završio srednju poljoprivrednu školu, mehani?ar za strojeve, odslužio je vojni rok u ondašnjoj JNA, u Banja Luci. Sestra Nada, mla?a od Željka dvije godine, re?i ?e kako je Željko bio miran mladi?, da su ?esto govorili kako je on trebao biti djevoj?ica, a ona dje?ak. Pomagao je bakama i djedovima na njivi, majci u poslu, bio je vrijedan i radišan. Rado je zaigrao stolni tenis, pikado ili nogomet.

U ljeto 1990. godine Željko završava te?aj Prvi hrvatski redarstvenik, te po?inje raditi kao policajac. Željkova petnaest godina mla?a sestra Marija re?i ?e kako joj se u sje?anje usjekao posljednji bratov telefonski poziv nekoliko dana prije njegove pogibije, u kojem joj je obe?ao pri prvom dolasku ku?i kupiti šnalice za kosu. Osim lijepih sje?anja na brata, u dušu tada malene djevoj?ice usjekla su se i ona strašna: "Sje?am se kako su me podignuli da ga vidim, sje?am se to?no kako je izgledao. I sje?am se da sam se pitala zašto je tako hladan. Nakon Željkove pogibije, donijeli su nam njegove stvari, ?ešlji?, sat i nov?anik s dokumentima. Na nov?aniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari ?uvao u kutiji, danas su kod mene".

Marijina starija sestra Nada, 2. svibnja bila je u visokom stadiju trudno?e, pa ipak je s majkom koja je taj dan kre?ila bratovu sobu i ona pomagala: "Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam ?ekala da do?e i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo do?ekale. Mami je predve?er bilo loše, kao da je nešto predosjetila, trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali ku?i. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema".

Željko Hrala sahranjen je u Ivankovu u obiteljskoj grobnici 4. svibnja 1991. Nešto prije njegovog posljednjeg ispra?aja prenesena je dezinformacija o napadu na selo.

"Nakon strave, ponovo strava. U trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na sahranu, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo pla?em, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov ro?endan. Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do ?etvrtog svibnja,  nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet ?e zauvijek. Ne mogu još  ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata".

Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Željko Hrala imao je samo dvadeset i tri godine.

Vinkova?ka legenda

Ivica Vu?i? (Dalton)

Ivica Vu?i? ro?en je 3. velja?e 1961. godine u Vinkovcima, kao najmla?i od tri sina Matije ro?. Juri?i? i Marinka Vu?i?a. Poha?ao je Petu osnovnu školu, Vladimir Nazor, a potom je nakon dva razreda srednje ekonomske škole, završio srednju poljoprivrednu. Godinama je radio kao sezonac na Žankovcima, dijelu ondašnjeg PIK- a Vinkovci. Rekreativno se bavio boksom i bio je iznimno društvena osoba. "Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno".

"Uvijek je nas mla?e pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine".

"Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobi?no, bio je vižljast, pun snage, vodio je ra?una o zdravlju i tijelu, jeo je puno vo?a, ?ak bi jabuku ?esto ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio".

Daltonovi prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih pri?a o njemu, anegdota, no svi odreda isti?u kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikada nije skrivao pa je ?esto, prijeratnih godina, zbog toga imao i problema s ondašnjom policijom.

Kad je 29. sije?nja 1990. godine primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mla?im kolegama koji su s vremenom primani u policiju, bio je uzor. Nažalost, 2. svibnja 1991. nezapam?en zlo?in zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od dvanaest ubijenih redarstvenika bio je i Ivica. 
Ivica Vu?i? pokopan  je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na vinkova?kom gradskom groblju. Kad je mu?ki ubijen, imao je trideset godina.

Prije smrti, odabrao je k?erki ime

Janko ?ovi?

Janko ?ovi? ro?en je 21. travnja 1965. godine u Jaseniku, op?ina Konjic, Bosna i Hercegovina, kao peto dijete, nakon ?etiri k?erke, Kate ro?ene Sudar i Mate ?ovi?a.

Osnovnu školu Augusta Cesarca poha?ao je u Ivankovu, gdje je upoznao i svoju dugogodišnju, školsku ljubav Mirjanu s kojom se vjen?ao 1988. godine. Odrastaju?i uz ?etiri starije sestre, Janko je bio mezimac u obitelji, a oni koji su ga dobro poznavali opisat ?e ga kao mirnu ali humoristi?nu osobu, razumnog mladi?a "s kojim se bilo teško posva?ati".

Prisjetit ?e se kako je volio djecu, pa bi ga se ?esto moglo vidjeti kako "na goli?e" zaigra nogomet s djecom na ulici, ali i kako je bio vrijedan, te je puno radio na zemlji, u poljoprivredi. Kada je 15. sije?nja 1991. godine po?eo raditi u policiji, Janko je imao dva mala sina, starijeg Danijela, od nepune dvije godine i mla?ega, Ivana, starog tek pet mjeseci. Supruga Mirjana brinula se zbog njegovog posla, bojala se što radi kao policajac, ali isti?e kako je Janko bio veliki domoljub, bio je zadovoljan što je u hrvatskoj policiji, pa je pokušavala svladati svoje strahovanja. Posljednji put kada je bio kod ku?e, krajem travnja, Mirjana je Janku priop?ila kako je ponovo trudna. Presretan,  budu?i da je jako želio k?er, Janko je rekao kako je siguran da ?e ovaj put biti djevoj?ica i da ?e se zvati Katarina.

Dan prije pogibije, 01. svibnja, Janko se uspio kratko javiti sestri i re?i kako ?e do?i ku?i za dva dana. Sljede?i dan, Mirjana je sa zebnjom slušala vijesti iz Borova sela. Sje?a se kako joj je stric došao javiti da je Janko me?u policajcima koji se vode kao nestali. Uve?er je na njena vrata pokucala policija.

Janko ?ovi? sahranjen je 5.svibnja u obiteljskoj grobnici u Ivankovu. Njegova k?i Katarina nikada nije vidjela svoga oca. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Janko ?ovi? imao je dvadeset i šest godina.

'Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave  i sve mi je bilo jasno'

Josip Culej

Josip Culej ro?en je 1. velja?e 1966. godine u Vinkovcima kao drugi sin od troje djece Barice ro?. Lešnjak i ?ure Culeja. Osnovnu školu Matije Gupca poha?ao je u Jarmini, gdje je obitelj i živjela. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj JNA zapošljava se na željeznici, no u kolovozu 1990. godine završava te?aj Prvi hrvatski redarstvenik i prvo biva raspore?en u podru?je Sunje i Petrinje, a od 1. ožujka, na vlastiti zahtjev, u Vinkovce, u Policijsku jedinicu za posebne namjene. Sestra ?ur?ica prisjetit ?e se kako je volio pecati, slušati Prljavo kazalište i irski rock sastav U2, a posebna mu je želje bila i?i na njihov koncert koji je najavljen u Osijeku. Re?i ?e kako je Josip bio visok preko metar i osamdeset, fizi?ki iznimno utreniran, jak i nao?it. Bio je navija? Dinama, ?esto je išao na utakmice, a kada su nakon Josipove pogibije obitelji vratili njegov nov?anik koji je u trenutku smrti imao kod sebe, u njemu su bile i ulaznice s utakmica, koje je ?uvao.

Posljednji put sestra ?ur?ica, tada srednjoškolka, brata je vidjela za svoj petnaesti ro?endan, 27. travnja. Rekao je kako ?e ponovo do?i ku?i 1. svibnja, pa je, budu?i da je njihova majka bila na sezonskom radu u Njema?koj, ona pripremila ru?ak:

"Svi smo bili jako bliski i imala sam privilegij odrasti u brižnoj i vedroj obitelji. Jedva sam ?ekala da moj brat do?e i vidi kako sam mu baš ja napravila ru?ak, da ga proba, jako me je to veselilo, no nije došao. Sutradan, 2. svibnja, bio je ?etvrtak, sje?am se, vra?ala sam se iz škole, sišla sam s autobusa, a jedan prijatelj mi je na stanici rekao kako se nešto dogodilo, da su poginuli neki policajci. Ne znam je li on tada ve? znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila, meni je Josip rekao kako radi u specijalnoj policiji, da oni pomažu drugima ako se nešto dogodi, požar, nesre?a i sli?no, danas sam svjesna kako me je samo tješio da se ne brinem i da sam bila premlada i naivna. Znaju?i kako je jedan naš susjed Zoran, policajac, rekla sam – 'Nije valjda naš Zoki?' – i požurila ku?i".

Budu?i da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro, Josipov tata je otišao u selo u poštu kako bi se raspitao ima li novosti. Uskoro se vratio s policijskim automobilom, u pratnji dva policajaca i rekao kako su ga sreli na pošti, baš su njega tražili i da mora uzeti svoju osobnu, tada li?nu kartu, i po?i s njima. Vjerovao je kako je Josip na terenu, a da njega zovu zbog nekih dokumenata koje umjesto njega mora primiti. Za to vrijeme, po petnaestogodišnju ?ur?icu došli su susjedi koji su nešto ve? ?uli: "Tvog Jože nema, rekli su, a ja sam samo stajala pokraj prozora i ?ekala tatu. Kiša je po?ela padati, a ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istr?ala na cestu. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno".

Budu?i da se ?ekalo na dolazak Josipove majke iz Njema?ke, ukop Josipa Culeja bio je dan kasnije od ukopa ostalih redarstvenika. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Josip Culej imao je dvadeset i pet godina.

Županja pamti svoje heroje

Mladen ?ati?

Mladen ?ati? ro?en je 25. svibnja 1971. godine u Vinkovcima, kao drugi od dva sina Ivke ro?ene Lepan i Nike ?ati?a. U Županji, gdje je obitelj živjela, poha?ao je Osnovnu školu Mate Lovraka, a nakon toga srednju Obrtni?ku – smjer bravar. Mladen je bio vrstan nogometaš, pa je igrao nogomet za tadašnji nogometni klub Slajs Županja. Bio je vatreni navija? Dinama, veseo, nasmijan i društven, momak kojega su voljele djevojke, opisat ?e ga stariji brat Petar.

"Vidio sam ga dan prije, bio je malo prehla?en, vratio se iz no?ne smjene, no pozvali su ga da se vrati na posao i on je sjeo na autobus i otišao. Sutradan, slušali smo vijesti, no rekli su pogrešno prezime, Mladen, ali ?upi?, ne ?ati?, i mi smo vjerovali kako se radi o nekom drugome. Sutradan, roditelji su otišli na posao, a meni je strašnu vijest javila policija. Otišao sam po mamu i tatu u motel Rastovica gdje su radili i usput sam im rekao kako su stigle neke loše vijesti da je Mladen ranjen, pripremao sam ih, nisam im smogao snage re?i odmah".

Mladen ?ati? sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Županji. Ulica u kojoj se nalazi njegova roditeljska ku?a, nosi njegovo ime, kao i igralište  kluba u kojem je nekada igrao. Županja pamti svoje heroje. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, Mladen ?ati? imao je samo devetnaest godina.

Marinko Petruši? (Pele)

Marinko Petruši? ro?en je 29. travnja 1966. godine u Tovarniku, kao peti od šestero djece Lucije ro?. Markanovi? i Ilije Petruši?a. Osnovnu školu A.G.Matoš poha?ao je u Tovarniku, a srednju, Poljoprivrednu, u Vinkovcima. Budu?i da je obitelj rano ostala bez hranitelja, oca koji je rade?i u Vinkovcima kao kondukter smrtno stradao u nesre?i na željeznici, živjeli su skromno, no me?usobno s velikom me?usobnom brigom i ljubavlju. Sestra Gordana ?e re?i za Marinka: "Bio je dosta zatvoren, šutljiv i skroman, ali dobar kao kruh. Vrijedno je radio sezonski u PIK-u, išao je u nadnicu, ali i raditi u Njema?ku, gdje god mu se ukazao kakav posao, sve kako bi nam pomogao. Imao je svoj krug prijatelja s kojima se družio i dobro razumio, a imao je i iznimno vješte ruke, što je zamislio, to je i napravio. Pred rat, potpuno sam je iz dijelova sastavio motor chopper koji je kasnije prodao. Kada ga je sklopio, nije njime jurcao kroz selo, sje?am se, vozio je po poljskim putovima, uživaju?i, onako za svoju dušu".

Nadimak "Pele" Marinko je dobio iz šale, jer kao dijete nije baš dobro igrao nogomet, no po tome nadimku prijatelji i poznanici najlakše se sjete šutljivog mladi?a koji se nikada nije ljutio. Posljednji put, sestra i majka vidjele su Marinka desetak dana prije pogibije. Nakon toga, nije se javio nekoliko dana, a onda ih je nazvao i rekao gdje drži malu ušte?evinu koju je imao, te da nikako ne spavaju same u ku?i, nego kod strica. Drugog svibnja ?ule su na vijestima za Borovo selo, ali nisu ni u jednom trenutku pomislile kako je i njihov Marinko tamo, posebno ne me?u poginulim policajcima, bile su uvjerene da je on u Vinkovcima. Sutradan, rano ujutro, oko 5 sati, probudio ih je stric kod kojega su spavale kako bi im priop?io strašnu vijest.

Sestra Gordana ispri?at ?e kroz suze: "Teško je prisje?ati se te strave. Moj brat je ležao u sanduku, na dvorištu, kapa mu je bila navu?ena neobi?no, duboko na ?elo, tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi rekli da su putem kojem su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvije?e, ali ja se samo sje?am košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netk  povikao kako dolaze ?etnici, a u drugom, svi su se razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, na odjednom pustom dvorištu, kraj mrtvog tijela moga brata u sanduku, ostali smo samo majka, brat, snaha, snahin brat i ja. Poslije se saznalo kako je to dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sje?am gotovo ni?ega, kao da sam samo kroz san ?ula glas našeg vele?asnog Burika, (kojega su nekoliko mjeseci kasnije tako?er ubili ?etnici), kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao".

Marinko Petruši? sahranjen je pored oca u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju "Svetog križa" u Tovarniku. Kada je mu?ki ubijen u Borovu selu, imao je dvadeset i pet godina.

Ovaj tekst napisan je isklju?ivo kako bi se nepoznati životopisi dvanaest mladi?a percipiranih u javnosti isklju?ivo kao "dvanaest redarstvenika mu?ki ubijenih u Borovu selu", sa?uvali od zaborava.

izvor:direktno.hr