Zahvalan sam
Leopold Å pehar
i
Nikica Vrabac
Å¡to su mi omogućili da prisustvujem ovom odavanju poÄasti. I znate Å¡to. JuceraÅ¡nji dan, roÄ‘endan, mi ostaje duboko u srcu. Kad se osjeti gostoprimstvo naÅ¡ih dragih nam PlitviÄana, kao i suza u oku dragog nam Nikice, nemožeÅ¡ reći nego li "VraÄam se ponovo". I hvala Vam na tome. RijeÄi nemogu opisati te osjećaje. Dragi Nikica, onaj zagrljaj, Ävrsti zagrljaj i Äestitka me baÅ¡ dirnula. Suza u oku govori sve. Velik ste Äovjek. Josipov život se ugasio, ja sam tada zaživio. I taj dan, dan u Hrvatskoj mi ostaje u srcu, ne radi roÄ‘endana, već radi dogaÄ‘anja Å¡to su se dogaÄ‘ala u to vrijeme. Nisam znao za ime Josip Jović. Za to sam ime saznao kad sam pohaÄ‘ao policijsku akademiju, i to ime nosim u svakom postupanju, u svakoj povezici s rijeÄju "Domovina". Hvala Vam na svemu. Radi Vas slobodni smo ljudi.
Uz sve osjećaje, gostoprimstvo, nemogu sve ni pretvoriti u rijeÄ. Jer rijeÄ je malo, ostaje želja da se osjeti ponos, žrtva i Äast osjećanju domoljublja svih nas. A domoljublje za mene nije samo ljubav prema Hrvatskoj, već i ljubav prema dragim nam ljudima. Jer Domovinu Äine ljudi. A ljudi....to smo mi. Željni zajedniÅ¡tva. ZajedniÅ¡tvo nas je krasilo ranih 90tih, neka nas krasi i danas.