Baner

Posjeta do sada

Posjete Sadržajima : 662156

Pretraži stranice

Na stranici

Trenutno aktivnih Gostiju: 28 

Donatori udruge

"jET-SET" VRBANJA
OPĆINA CERNA
GRAD ŽUPANJA


Udruga veterana specijalne policije Domovinskog rata „DELTA“ Županja (u daljnjem tekstu UVSPDR „DELTA“ Županja ) 32 270 Županja, Bana Josipa Jelačića 4.

Poslovni račun broj:IBAN:HR29 2500 0091 1021 3827 3 ADDIKO-Bank d.d.Podružnica Županja, Veliki Kraj 64

OIB:14035999483
MB(DZS):01816721


Osnivačka skupština UVSPDR „DELTA“ bila je 09. ožujka 2004. godine. UVSPDR DELTA Županja upisana je 17. ožujka 2004. godine u Registar udruga Republike Hrvatske pod registarskim brojem udruge 16000898 pri Uredu državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Službi za opću upravu (KLASA:UO/I-230-02/04-01/73, URBROJ:2196-05-02-04-02, Vukovar, 17. ožujak 2004. godine).




USPDR-DELTA.HR > Arhiva

Trpinjska cesta kbr.33

 

 

je u vrijeme kada su im neprijateljski vojnici odlučili oduzeti

život imao osamnaest godina, a Vjekoslav Jugec godinu

dana više. Darko Sučević je dijete Dragana Sučevića, Srbina

i Ane Sučević, rođene Andabaka, Hrvatice, a obitelj je živjela u

Borovu Naselju u današnjoj Ulici Kralja Petra Krešimira Četvrtog.

Vjekoslav Jugec je dijete Josipa, koji je u Borovo Naselje stigao iz

Hrvatskog Zagorja i gdje se oženio Anicom rođenom Karaula, a

živjeli su u Ličkoj ulici na broju četrdeset.
Obadvojica su bili zaljubljeni u košarku čemu je zasigurno zaslužan

košarkaški Mocart Dražen Petrović, a obadvojica su jedno vrijeme

igrali za Košarkaški klub „Vuteks". Sučeviću su predviđali sjajnu

košarkašku karijeru, što je pokazao igranjem za juniorsku momčad

košarkaškog prvoligaša K K „Borovo", a on je maštao kako će jednog

dana zaigrati za Cibonu. Vjekoslav Jugec je uz šport volio i glazbu,

a u svom malom orkestru je svirao uz gitaru i bubnjeve. Njegovi

preživjeli ratni prijatelji kažu da je uvijek bio vedar i spreman za

šalu i sviranje i da je bio omiljen među prijateljima.
Ova dvojica mladih ljudi su se uključili u obranu ne sumnjajući

niti jednog trenutka da nisu učinili pravednu stvar. Kao i većina

mladih iz njihovog kruga smatrali su da oni samo brane svoje

najbliže i svoj kućni prag, što je po prirodi stvari normalno i da

oni nisu otišli u drugu republiku tamo napasti nekoga jer je drukčiji

i što drukčije misli. Vjekoslav Jugec se borio u jednoj od

najpoznatijh skupina za blisku protuoklopnu borbu kojom je

zapovijedao Marko Babić „Turbo ustaše". Zahvaljujući njima i

sličnim skupinam Trpinjska cesta se pretvarala u groblje tenkova.

Darko Sučević se u obranu uključio početkom kolovoza 1991.

godine a bilo je onih koji su na to gledali sa sumnjom, jer su

znali da mu se otac isticao po velikosrpskim stajalištima i da

je na neprijateljskoj strani u Borovu Selu. Darko je bio uporan i

nije se htio razlikovati od svojih prijatelja i susjeda, pa se vratio

iz Zagreba gdje su njegovu generaciju slali da u miru završi

srednju školu. Naglašavao je da se vratio zbog svog prijatelja

Vjekoslava Jugeca. Taj povratak se dogodio 23. Rujna, te

ratne godine kada se javlja ponovo na zapovjedno mjesto 3. satnije

3. bojne zapovjedniku Antunu Juriću. Zapovjedniku je odmah dao do

znanja da ne gleda na njegove godine i da on želi na prvu crtu

obrane i da ne padne nikome od zapovjednika da ga ponovo šalje

u Zagreb na sigurno. Majci Ani je doslovno rekao: „Ti si me učila da

su sve hrvatske majke iste, po čemu bi se ti trebala razlikovati. Svi

moji prijatelji su u obrani Vukovara i sve njihove majke su zabrinute".

Majka, a niti bilo tko drugi više se nije protivio njegovoj želji i on se

vratio na ono isto mjesto gdje je ranije bio u obrani Borovo Naselja,

dakle na prvu crtu obrane.
Vjekoslav Jugec je bio u stalnom trku sa svojim „Turbo ustašama",

koji su poput onih koji nas brane od poplave išli začepiti rupe gdje j

e neprijatelj uspio tenkovima probiti. Takve rupe nisu dugo ostajale

otvorene, a trajalo bi to tek po nekoliko sati i završavalo je redovito

izbacivanjem neprijateljskog pješaštva i uništavanjem tenkova.

Tako je bilo sve do 2. studenog do pada Lužca, a nakon izbijanja

neprijatelja na desnu obalu Dunava kod silosa 12. Studenog kada

je sve krenulo prema neumitnom kraju. Dok se sin Jugec borio

u protuoklopnoj skupini otac Jugec se borio u Ličkoj ulici koja je

bila okrenuta prema Borovu Selu. Dakle Josip Jugec nije bio

daleko od prijatelja svoga sina Darka Sučevića, a nije im bio

daleko ni Darkov otac Dragan koji je sigurno bezbroj puta po

njima otvarao vatru. Dragan Sučević je među prvima obukao

odoru tzv. JNA i često je javno iskazivao svoje velikosrpske

stavove po kojima u Hrvatskoj nije više bilo mjesta za Hrvate.
Ivica Lukić-Zolja svjedočeći o ovom vremenu kaže: „Od 16.

studenog borbe su se vodile za svaku kuću i do tada smo se

borili do Borovske ceste, a nakon toga smo se borili u okviru

radničkog naselja i kombinatu „Borovo". Najuporniju obranu su

tih nekoliko dana organizirali u zgradi Alatnice koja je bila ključ

obrane „Borovo Commerca" gdje su bili brojni ranjenici i civili.

Marijofil Andrijanić mi je o tome svjedočio tvrdeći da su oni na

zapovijed u obranu Alatnice došli iz Vinogradske ulice. Svi s

kojima sam o tome razgovarao su mi tvrdili da su se tu okupili

najbolji branitelji Borova Naselja, koji su tih zadnjih dana neprijatelju

nanijeli velike gubitke, iako su se borbe vodile na izuzetno malom

prostoru. Bio je to boj u kome se neprijatelja gledalo u oči i kada j

e život svakom branitelju visio o tankoj niti, a sve se završilo tako da

su se branitelji morali povući u tvorničke prostore kombinata „Borovo".
Vratimo se sudbini Darka Sučevića koji se nalazio na najtežem

položaju obrane Borova Naselja i svi su ga zapamtili po tome da

nikada nije odbio zapovijed i da nikada nije izostao s položaja.

Danas se ta Nova Banijska zove Kninska ulica a suborci Darka Sučevića

su ispričali događaj kada je sa silosa „Đergaj" neprijateljski snajperist

pogodio u prsa suborca Franju Bandića. Netko je, kako to u takvim prilikama

biva, proširio priču da je snajperist boravio u kući strica Darka Sučevića i

da je taj stric na neprijateljskoj strani. Čuvši to Darko Sučević je znao da

nitko njega ne optužuje, no on je pred svima rekao da će čim rat završi

promijeniti prezime i uzeti prezime svoje majke Andabaka. Još je dodao

da će tada primiti sakramente prve pričesti i krizme te da će mu kum biti

prijatelj Vjekoslav Jugec.
Kada su agresorski vojnici zapalili „Borovo Commerce" izveli su podvalu

koja je među njima objašnjavana kao lukavstvo, a opravdanje su izrekli

tvrdnjom da su ih ustaše i ranije varali stavljajući na bolnice znak crvenog

križa. Kada su na kraju zapalili zgradu „Borovo commerca" pozivali su

ljude da pomognu gasiti požar. Među onima koji su se tom pozivu odazvali

bila su oba Jugeca, otac i sin ali i Darko Sučević, koji se u povlačenju

sa svojim suborcima tu našao. Mnogi koji su tada prosta srca izašli

gasiti požar danas više nema, pa je jasno koji je cilj neprijatelja bio.

Josip Jugec, govoreći nakon svega o tome, smatra da je taj izlazak iz

„Borovo Commerca" bio pogreška i sjeća se da je dok su ih vodili

Trpinjskom cestom bio u prednjem dijelu kolone a sin u zadnjem.

Okretao se otac da vidi sina nekoliko puta i vidio je sina s uzdignutim

rukama. Onda mu je u jednom trenutku nestao iz vida, a sve koje je

pitao vide li ga, su mu govorili da je negdje na kraju kolone. Bila je to

za te prilike normalna reakcija, jer zarobljeni ljudi ne vjeruju da ih vode

u smrt i da je to moguće, bez obzira kakva su iskustva već imali. Otac će

kasnije vidjeti da nema sina ni u autobusima ni u logoru u Sremskoj

Mitrovici gdje je on proveo u zarobljeništvu devet mjeseci.
Otac Darka Sučevića, Dragan, je 19. studenog s „oslobodiocima"

ušao u Borovo Naselje i zarobljene branitelje i civile u bijesu pitao:

„Gdje je onaj mali Zenga da mu ja lično sudim?!" Darko se u to vrijeme

povukao s ostalim braniteljima u prostore kombinata „Borovo" i našao

se među onima koji nisu mogli mirno gledati kako gori „Borovo Commerc"

i koji su nasjeli pozivu neprijatelja da idu gasiti požar. One koji su izašli

odmah su zarobili i svrstali u manje skupine, te odvodili u raznim

smjerovima a on je bio među devetoricom koji su odvedeni na

Trpinjsku cestu do kuće, kućnog broja 33. Uvodili su ih tu u dvorište te

kuće i jednog po jednog ubijali bez ikakovog suda i to samo zato jer su

branili svoje. Među onima koji su tu ubijeni su Darko Sučević i Vjekoslav

Jugec, dva nerazdvojna prijatelja koje sudbina ni ovaj put nije rastavila.
Da je tako bilo, danas znamo zbog onog starog pravila koje kaže „da se

zaklela zemlja raju da se tajne sve saznaju", jer je krvnicima uspio

pobjeći branitelj Moreno Mauzer i vratiti se u krug kombinata „Borovo" i

tamo sve to ispričati. Iako su za njim bjesnomučno pucali uspio im je

pobjeći, a na kraju je uspio u proboju s jednom skupinom branitelja

izaći iz Vukovara nekoliko dana nakon pada Borova Naselja.
Raspitujući se nakon izlaska iz logora za sudbinu svoga sina, Josip

Jugec je doznao da je tu kod kuće broja 33. izdvojeno, iz one kolone

u kojoj je bio i sam, trinaest branitelja i to onih na koje su pokazivali

prstom Srbi iz Borova Naselja. Činili su to iako su ih do zadnjeg dana

Hrvati čuvali i hranili, jer su znali tko je od tih koji im pomažu branitelj a

tko nije. Treba reći i to da su to dobrim dijelom bili stariji ljudi koje su

njhova rođena djeca ostavila i koji su dobrim dijelom bili na neprijateljskoj

strani, pa su često i pucali na Borovo Naselje. Toga 19. studenog i

sljedećeg dana ubijena je većina onih za koje je neprijateljska vojska

doznala da su branitelji, a naravno da su ubijali i one za koje su mislili

da su sudjelovali u obrani. Podsjećam da do danas, dakle, gotovo

dvadeset godina poslije, ovaj zločin nije niti dovoljno istražen niti je netko

zbog toga kažnjen. Zločin je izvršila i organizirala tzv. JNA i to nakon

toga što se ovdje u Borovu Naselju većina branitelja predala čime su

trebali biti zaštićeni Međunarodnim ratnim pravom. Sve o tom pravu i

brojnim ugovorima, oficiri tzv. JNA su znali jer su bili profesionalci, koji su

svojim školovanjem upućeni u to. Da su dobro znali svoju odgovornost

potvrđuje i njihova stalna briga da odgovornost prebace na svoje tzv.

nekontrolirane dijelove.
Vjekoslavova majka Anica prošla je golgotu zarobljenih civila, koji su

preko Bijeljine i Brčkog stigli u Hrvatsku. Kada je Josip Jugec stigao

iz logora nije imao mira sve dok nije malo po malo složio mozaik onoga

što se dogodilo. Doznati će i čiji je bio prst, koji je bio uperen na njegovog

sina, a doznati će i tko je pokapao žrtve divljanja agresorske vojske i gdje

mu je sin pokopan. Danas znamo da su ti isti koji su ubijali Hrvate ulazeći u

Borovo Naselje na Borovskoj cesti u podrume kuća ubacivali ručne bombe,

pa su onda išli vidjeti koga su ubili. Tako su ubijali i svoje sunarodnjake, a

svjedoci tvrde da su zarobljeni Hrvati morali kupiti mrtve koji su odvoženi

u masovnu grobnicu iskopanu na Novom groblju u Vukovaru. Postoje i

svjedočenja da su dio mrtvih slagali na hrpu, a potom su ih polili benzinom i

zapalili, pa tako najvjerojatnije za dio ubijenih nikad ne ćemo doznati gdje

su. Oko tisuću ubijenih, skupina patologa iz Beograda koje je dovela tzv. JNA,

stručno je pregledala i o svemu napravila zapisnike, te ih potom stavljaju u

plastične vreće i tako sahranjuju.
Majka Darka Sučevića, Ana i sestra Vesna su prošle put od Borova Naselja

preko Bosne do Zagreba, gdje su smještene u hotel International. Jednako

kao i Jugecovi, istraživali su koja je sudbina njihovog Darka, a trajalo je to

punih šest godina. Nije bilo mjesta gdje nisu pitali želeći doznati i najmanju

novost. Sestra Vesna se još 1992. godine, dok je bilo sve još svježe, uputila

u Vukovar želeći od oca saznati nešto, no on ju je istjerao iz kuće psujući joj

majku ustašku. Bilo je onih, kojima se ni inače ništa nije moglo vjerovati,

koji su tvrdili da je Darko s ocem Draganom i da je tako otišao među svoje.

Oni koji su Darka dobro poznavali, s gražanjem su ustajali protiv tih glasina

tvrdeći, da se Darko može nalaziti tamo samo protiv svoje volje.
Kada su iz Beograda 1997. godine poslani oni zapisnici patologa u protokolu

pod brojem 106 bilo je šest snimaka po kojima je majka Ana prepoznala

svoga sina Darka. Potvrdilo se tako ono što su tvrdili mnogi, da su toga

19. studenog 1991, godine u kući, kućnog broja 33 mnogi strijeljani.

Ekshumacija je potvrdila da su Vjekoslav i Darko ubijeni metkom u glavu

iz neposredne blizine. Dvojica prijatelja su sahranjena na zagrebačkom

groblju Miroševac 12. svibnja 1998. godine u Aleji branitelja. Od dvojice

prijatelja i suboraca oprostili su se mnogi prijatelji i suborci, a Nevenko

Mauzer i Krešimir Čolak su prateći se na gitarama otpjevali pjesmu

Pape Ivana Pavla II. Krist na žalu. Darko i Vjekoslav su bili nerazdvojni

u svojim kratkim životima, nerazdvojni u obrani svoga grada i svoje

domovine, a sada su nerazdvojni u hrvatskoj grudi.
Darkova sestra Vesna udala se za njegovog suborca, vukovarskog

branitelja i dragovoljca iz Zagreba Renata Smogara,

a danas oni imaju uz kći i sina Darka.

izvor:"BP"

OBAVIJESTI IZ UDRUGE

Fotografija Marijana Zovkića.

PORTAL HRT-a POSVEĆEN DOMOVINSKOM RATU

LINK:daniponosa.hrt.hr


Frontpage Slideshow | Copyright © 2006-2010 JoomlaWorks, a business unit of Nuevvo Webware Ltd.

20.Obljetnica SJP "Delta"